Povijest

Kako pamtimo i kako se sjećamo profesorice Mire Svoboda

Korčulanska gimnazija utemeljena 1954. Imala je niz vrsnih profesora, a među njima i veliku humanisticu i sjajnu profesoricu hrvatskog jezika i književnosti Miru Svoboda. Njen pedagoški rad u školi ostavio je svakako neizbrisiv trag u životima i sjećanjima mnogih učenika. 

Rođena je  30. listopada 1914. a umrla je 17. studenog 2008. u Korčuli. 

Evo jednog sjećanja iz prve generacije korčulanske gimnazije (1954. -1958.) .

…Gimnazija u Korčuli njeno je stvaralačko čedo. Tako se i ponašala prema đacima. Bili smo njena djeca. Znala se s nama i smijati i plakati. Đaci su to ne samo znali, nego i cijenili. Doživljavali smo je kao školsku majku. Eto, zato je stvarala ozračje autoriteta tako potrebitog nastavniku. Pozorno smo je gledali, pozorno slušali i učili i dobro smo naučili. Znala je prenijeti đacima hrvatski jezik i  književnost; pjesnike, književnike naprosto je voljela. Tumačeći  književna djela osjećali smo da tu ljubav koju je ona osjećala prema književnosti prenosi na nas lakoćom stihova „Prosto zrakom ptica leti“. A što se Korčule tiče i generacija đaka, pismenih zapisa, uvijek ponovnog sjećanja, možemo iskazati svoje osjećaje i uvjerenja stihom – „Blago onom tko dovijeka živi, imao se zašto i roditi“.

Jedna od učenica, sada majka i baka sedmero unučadi rekla je za prof. Miru: „U meni je pobudila i produbila ljubav za čitanje i knjigu. Zato i danas volim čitati i to s velikim guštom. Ali to nije sve što želim reći.  Njena izvrsna tumačenja i emotivnost u tijeku izlaganja dio su njene osobnosti, a to je sve nas privlačilo. Uvijek  se profesorice Mire rado sjećam.“

 Još jedna učenica, prosvjetni djelatnik, sjeća se i kaže: „ Prof. Mira bila je i moja profesorica u gimnaziji samo dvije godine. Kratko vrijeme, ali dovoljno za poticaj i razvijanje ljubavi prema književnosti i hrvatskom jeziku. Svoje je znanje prenosila uvjerljivo, što je zaokupljalo moju pažnju, kako sadržajem materije koje je tumačila, tako i svojim glasom, gestom, dikcijom i autoritativnim držanjem. Bilješke koje smo zapisivali u toku sata, osim udžbenika, bili su jedini izvor za učenje.  Nije nam bilo teško čitati ako bi nas dopalo i noću, kao što je mene dopao Otac Goriot i Don Kihot  jer dostupnih primjeraka  književnih djela nije bilo dovoljno. Profesorica Mira vodila je literarnu grupu kao vanškolsku aktivnost. Sjećam se kad smo otputovali s njom u Zagreb na susret s pjesnikom Dragutinom Tadijanovićem i romanopiscem Robertom Tomovićem, Korčulaninom, tadašnjim kazališnim intendantom.  I da nije ništa drugo, u ono vrijeme posjetiti i vidjeti Zagreb za nas je bio više nego događaj godine. Zahvaljujem prof. Miri jer je u meni ugrađivala ljubav prema pisanoj riječi kao izvoru snage  ljudskog samopotvrđivanja, utjehe ili spoznaje u tuđoj spoznaji.“ 

Evo čega se ja sjećam, što pamtim i što imam i čuvam. Imam sve bilježnice iz četiri godine gimnazije, pune dragocjenog gradiva koje nam je prenosila. Imali smo sreću da nam je već u višim razredima osnovne škole predavala cijelu školsku godinu i učila nas gramatici i pravopisu  hrvatskoga jezika. Opet smo imali sreću, zahvaljujući njoj, u IV. razredu gimnazije sresti se i razgovarati s nobelovcem Ivom Andrićem i kasnije s Petrom Šegedinom. Možda jedina, ali sigurno zadnja Republička prosvjetna inspekcija bila je također kada smo bili u IV. razredu gimnazije. Naši profesori zajedno s inspektorima bili su zadovoljni rezultatima. Prof. Mira je bila svestrana i sudjelovala je u vanškolskim aktivnostima i bila angažirana u kulturnom i društvenom životu grada. Kao članovi literarne grupe koju je ona vodila izdavali smo školski list „Prvi koraci“, s nama je pripremala književne večeri za korčulansku javnost (Petra Šegedina i Ivana Gorana Kovačića). Pripremala je i kazališne predstave ne bi li smo sakupili novac i tako novčano doprinijeli razredu koji se spremao na maturalno putovanje. Istina je, što su neki učenici istaknuli, da je prof. Mira u izvršavanju svoje prosvjetiteljske misije i prenošenju znanja bila emotivna. Sjećam se da je tumačeći Zmaja Jovana Jovanovića i Ivana Gorana Kovačića plakala. 

Ena Strinić rekla je: „Dvije mi stvari padaju odmah na pamet kad pomislim na svoju obožavanu prof. hrvatskog jezika Miru Svoboda. Imala je standarde i smatrala je prirodnim da ih mi svi moramo dosegnuti. Samo bi nas pogledala ispod svojih naočala za „vistu i mi smo rasli i rasli do one visine koju bi nam ona odredila. I drugo, naučila nas je misliti, naučila nas je odabrati pravi put i na tom putu koračati i dignuti se kad padneš. Čudo jedno što nas je sve naučila učeći nas književnost, gramatiku i pravopis. Naravno da je ne znati gramatiku i pravopis bio smrtni grijeh kojega smo se strašno čuvali napraviti.

Samo sam je jednom vidjela skrhanu emocijama. To je bilo onda kada nam je govorila o Ivanu Goranu Kovačiću pa sam pomislila da je sigurno s njim studirala i možda, možda, čak sam se usudila pomisliti da je u njega bila zaljubljena. Draga moja profesorica Svoboda! Dugujem joj ljubav, poštovanje i znanje!“

Kada se 1983. slavila 100. obljetnica utemeljenja Prvog hrvatskog pjevačkog svjetovnog društva u Dalmaciji Sveta Cecilija, tada je RKUD Moreška pripremio svečani program obilježavanja. Prof. Mira bila je jedna od glavnih nositelja pripreme i izvedbe toga programa.  Recitatori, pjevači, svirači bili su  većinom  njeni bivši učenici. Sigurno i dan danas postoji u privatnim kućama i arhivima  potpun program proslave, što je i njenih ruku djelo. U danima u mirovini nije mirovala. Po malim korčulanskim privatnim knjižnicama učenicima je tražila književna djela za lektiru, pripremala učenike za različite studije. Sređivala je bilješke koje zapisivala od svoje majke tete Roze da bi ih kasnije objavila u Godišnjaku grada Korčule. Pisala je i za časopis Lanterna te za druge časopise. Stalno je pratila  život i rad svojih učenika i jednom je rekla da je veoma ponosna gledajući ih kako rade i žive za svoj grad. Prof. Mira nikada nije svojim učenicima dopuštala da na satu govore lokalnim govorom. Kada je pošla u mirovinu, više od dva desetljeća predano je i neumorno radila na prikupljanju i obradi riječi za izradu  Rječnika govora grada Korčule koji je objavljen 2008. godine. Zajedno s njom zaslužni za izradu i objavu rječnika  su Damir Kalogjera i Višnja Josipović. Iste godine rječnik je promoviran u Korčuli na zadovoljstvo Korčulana, a prof. Mira je dobila Nagradu Grada Korčule za životno djelo.

U privatnom životu bila je skromna, bez prohtjeva, jednostavna, ugodna i duhovita, pouzdana, uvijek okružena knjigama i bilježnicama u svom malom dnevnom boravku i uvijek ostavljajući na posjetitelja i sugovornika spoznaju i osjećaj da se nalazi u društvu sa i pred poštovanom i autoritativnom prof. Mirom.


Gradski Muzej Korčula

Trg Sv. Marka,
20260 KORČULA

HRVATSKA
T:+385 20 711 420

E:info@gm-korcula.com